Prigodan odabir najljepših pjesama za djecu

povodom 100-te obljetnice rođenja Branka Ćopića

velikana književnosti za djecu i mlade

 

 

Opomena

Važno je, možda, i to da znamo:

čovek je željan tek ako želi.

I ako sebe celog damo,

tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo

reči iskrene, istovetne.

I samo onda kad i mi tražimo,

moći će neko i nas da sretne.

 

 

 

Plavi čuperak

Plavi čuperak obično nose

neko na oku,

neko do nosa,

al ima jedan

čuperak plavi

zamislite gde?

– U mojoj glavi.

Kako u glavi da bude kosa?

Lepo.

U glavi.

To nije moj

čuperak plavi,

vec jedne Sanje iz šestog “a”

Pa šta?

Videćeš šta – kad jednog dana

čuperak nečije kose tuđe

malo u tvoju glavu uđe,

pa se umudriš,

udrveniš,

pa malo – malo. . . pa pocrveniš,

pa grickaš nokte

i kriješ lice

pa šaljes tajne ceduljice,

pa nešto kunjaš,

pa se mučiš,

pa učiš – a sve koješta učiš.

Izmešaš rotkve i romboide.

Izmešaš nokte i piramide.

Izmešaš leptire i gradove.

I sportove i ručne radove

I tropsko bilje.

I stare Grke.

I lepo ne znaš šta

ćeš od muke.

Sad vidiš šta je

čuperak plavi

kad ti se danima mota po glavi,

pa od dečaka- pravog junaka

napravi tunjavka i nespretnjaka.

 

 

Mostovi

U meni večeras jedna reka

razbija ogromna brda daleka,

muči se,

urliče,

razmiče klance

i kida svoje zelene lance

i tije kroz moje srce

i peče

i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka

čudno je meka.

Sva je od mleka.

I čas je srebrna.

I čas je plava.

U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge

pod istim mostovima sretne.

Zato su naše sreće i tuge

uvek drukčije istovetne.

 

..

Prigodan odabir najljepših pjesama za djecu

povodom 100-te obljetnice rođenja Branka Ćopića

velikana književnosti za djecu i mlade

.Autor s čitaocem dijeli svoju vezanost za zavičaj, duhovito tumači povijest i povijesne ličnosti, bića iz životinjskog carstva stavlja u šaljive kontekste, opjevava ljubav prema bliskim…Sve što autor pamti, zna, vidi, pretvara u pjesmu, riječi su mu povjerioci intima, prijatelji koje pomno bira, kojima vjeruje i koji mu uzvraćaju skladom, tugom ili radošću…

Mirsad Bećirbašić

KNJIGA

Ne, knjiga ne živi

da police krivi,

niti da vitrine

štiti od prašine.

Knjiga ima krila,

može da poleti.

Baš bi sretna bila,

na dlan da ti sleti.

Ona tajne skriva,

blaga gdje su skrita

i o tome sniva –

neko da je čita.

DUGA

Kiša bila,

kiša lila,

sad se duga izdužila.

 

Duga bila

pa se svila,

grad je cijeli okružila.

Kiša pala,

kiša stala,

oblake je rastužila.

Djeca znala,

istrčala,

svjetlost im se pridružila.

NAOČALE

Nervozan je dido danas
nije mu do šale.
Izgubio – kaže – opet
svoje naočale.

Obilazi sva ta mjesta
gdje su prije bile.
Danas su se naočale
malo bolje skrile.

Konačno ih pronašao,
sav blista od sreće.
Didina se ruka stara
prema nosu kreće.

Unuka mu izrazila
tad čuđenje svoje:
Zašto dido danas nosiš
naočale dvoje?

Objavljena književna djela:

• Usnula planeta, pjesme za djecu Tuzla 2011.

• Arija iz akvarija, pjesme za djecu Tuzla 2012.

Prigodan odabir najljepših djesama za djecu

povodom 100-te obljetnice rođenja Branka Ćopića

velikana književnosti za djecu i mlade

PREVRNUO SE SVIJET
NAOPAČKE

Prevrnuo se svijet naopačke:
zemlja je gore,
a nebo dolje!
S nogama uvis šetaju mačke,
krošnjama nadolje
vise topole!

Točkovi kola
idu al’ strijepe
da se od puta
ne odlijepe,
jer, dabome,
i taj je put,
pogodili ste –
izokrenut!

Naglavačke cvjeta i cvijeće,
poleđuške hodaju mravi,
čak se i zemlja STVARNO okreće –
kad malo duže dubiš na glavi!

ŠTA SVE UJAK TREBA ZNATI

Nisam htio, šta ću kriti –
al’ moradoh ujak biti.
A šta znači ujak biti,
reći ću ti da znaš i ti:

Kad si ujak, moraš znati
zašto tata nije – mati,
zašto rastu brci tati,
zbog čega je magla – siva,
što na krušci nema – šljiva?!

Ujak mora da se sjeti:
zašto i slon ne poleti,
zbog čega je šišmiš slijep,
šta će konju – konjski rep?!

Ujak mora sve da shvata,
mora biti akrobata
i vještine znati mnoge:
hodanje na četir’ noge,
premet, kolut, stoj na glavi
(i u sobi i na travi)
mora dobro i da skače,
da mjauče i da njače,
da rže i kukuriče,
i – da priča lijepe priče!

Kad moradneš ujak biti,
sve ćeš ovo znati i ti!

Potpuno je isti vic,
ako moraš biti – stric!…

RADNI DAN JEDNOG VJETRA

Vjetar se često probudi rano,
dok je još uvijek nebo zvjezdano,
pa brzo skoči, umije lice
i – šta će prvo? – buditi ptice!

Zatim sa lišća
izbriše rosu,
pa se razleti
po sjenokosu:
ukrade prašnik
od snenog maka,
namigne veselo
horu cvrčaka,
povuče za nos
strašnog bauka,
prodrma krevet
jednog pauka,
zavrti listić
na jednoj šljivi,
probudi leptira
na jednoj njivi,
čvrkne klobučak
jednoj gljivici
i otme balon
malom Ivici,
nestašno kucne
bubanj od žira,
a zatim pije
vode iz vira.
Iz šumskog stana
istjera ose,
pa zatim brezi
zamrsi kose…

Na kraju jutra
svojim nemirom
takne oblačak
što juri svemirom,
onda ga primi
u krošnju kruška,
gdje vazdan puše,
pirka i šuška.

Pred samo veče umoran žmirne
na kraju neke šumice mirne,
legne i sanja do samog jutra
kako će opet trčati sutra…

povodom 100-te obljetnice rođenja

Branka Ćopića

velikana književnosti za djecu

SLAVNI LOVAC

Po šumi, širom, bez staze, puta

Ježurka Ježić povazdan luta.

Lovom se bavi često ga vide,

s trista kopalja na juriš ide.

I vuk i medo, pa čak i – ovca,

poznaju ježa, slavnoga lovca.

Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,

zmija ga šarka po svu noć sanja.

Pred njim dan hoda, širi se strava,

njegovim tragom putuje slava.

LIJINO PISMO

Jednoga dana, vidjeli nismo,

Ježić je, kažu, dobio pismo.

Medeno pismo, pričao meca,

stiglo u torbi poštara zeca.

Adresa kratka, slova k’o jaja:

“Za druga Ježa

Na kraju gaja”.

U pismu piše:

“Ježurka, brate, sanjam te često i

mislim na te.

Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.

Divno li šara!

Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,

ne žali nogu.

Sa punim loncem i masnim brkom

čekat ću na te, požuri trkom.

Nježno te grli medena lica

i pozdrav šalje lisica Mica”

Jež se veseli: – Na gozbu, veli,

tu šale nema, hajd da se sprema.

Ježurka Ježić lukavo škilji,

pregleda bodlje i svaku šilji.

– Ako bi usput došlo do boja,

nek bude spremna obrana moja.

KOD LIJINE KUĆE

Sunčani krug se u zenit dig’o

kad je Ježurka do lije stig’o.

Pred kućom- logom, kamenog zida,

Ježurka Ježić svoj šešir skida,

klanja se, smješka, kavalir pravi,

biranom frazom lisicu zdravi:

– Dobar dan, lijo, vrlino čista,

klanjam se tebi, sa bodlja trista.

Nek perje pijetla krasi tvoj dom,

kokoš nek sjedi u loncu tvom!

Guskino krilo lepeza tvoja,

a jastuk meki patkica koja.

Živjela vječno u miru, sreći,

nikada lavež ne čula pseći.

I još ti ovo na kraju velim:

ja sam za ručak trbuhom cijelim!

Otpoče ručak čaroban, bajni.

I jež i lija od masti sjajni.

Jelo za jelom samo se niže,

Ježurka često zdravicu diže:

u zdravlje lije i njene kuće,

za pogibiju lovčeva Žuće.

Niže se ručak četverosatni,

zategnu trbuh k’o bubanj ratni.

Poezija za djecu  bosanskohercegovačkih pjesnikinja

povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

Anica Mišetić je na jednostavan način, dječjim jezikom progovorila o skoro svim temama koje djecu u najranijoj dobi njihova živita mogu zanimati. Očito je da Anica Mišetić nije zaboravila maštati jer je svojim raspjevanim riječima stvorila temelje novoj maštaonici mladih štićenika u kojoj radi…Anica je Mišetić, pišući ove pjesme za djecu, bila spremna zaviriti ne samo u svoj, nego i u dječji unutarnji svijet. U to svijetu pronašla je mnogo lijepoga te nas povela na stazu djetinjstva s koje nikada, ma koliko bili odrasli, ne želimo u potpunosti otići, jer živeći s djecom i gledajući djecu, ponovno joj se vraćamo…

                                                Mato Nedić

GUSJENICE U ŠETNJI

U šetnju je krenula

gusjenica zelena,

haljina joj žutim

vezom izvezena

Polagano klizila,

suncu repić dizala,

cvrkut ptica slušala

sočno lišće kušala

Bojažljiva granama

šaputala ona:

«Budite mi, molim vas,

zaštita: sjena,

jer pticama ja sam

hrana omiljena»

OBLACI

Svjetlucavi,

u bijeloj haljini

šeću se oni,

sunčeve zrake

pod haljinu kriju.

Kad pogled smrknu

i potamne

sva djeca znaju

da suze liju

ZALJUBLJENI SVIJET

Zaljubio se vjetar u šumu,

pa joj veselo mrsi kose,

zaljubila se rosa u travu,

pa niti njezine nježno je nose.

Zaljubila se ptica u nebo,

pa se veselo k njemu vine,

zaljubilo se sunce u mamu

pa je toplo gleda s visine.

 Poezija za djecu bosanskohercegovačkih pjesnikinja

povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

Pjesme Enise Osmančević Ćurić su izvješća iz Beskonačnog, s dlana na kojemu je, poput oblutka, skupljen Sizif, taj neumorni drug Pjesnika i sanjara. To je uspostavljanje ravnoteže, očitavanje mapa koju urezuje kamen, sunce, rijeka, voda i uvijek negdje, zrak i more, prostor u kojemu se svijet može vidjeti iznova i očima djeteta. Čitati poeziju Enise Osmančević Čurić jeste praznik za dušu, ali više od toga, to je čitanje duše koja se tka od nevidljivih niti, od zlatnih zrna života. Svatko će ove pjesme tumačiti na drugi način, po svojim mogućnostima…

Zvonko Tarle

PEDALJ VEDRINE

U pedalj vedrine stane osmijeh,

košara zvijezda, sunčevo ime…

Za taban zore,

za jutra jedro,

mamine ruke

i lice vedro.

Za gutljaj neba,

udisaj pjesme,

praporce zvona

iz cvjetne česme.

Za prvi korak

ma gdje bio

izvedri pedalj vedrine,

Za ugašen prozor,

slomljeno krilo

za cvijet bez domovine.

 

 

JUTRO

Nebo,

izvrnut čanak pun mlijeka,

pljusnu jutro.

A rijeka,

što je svu noć

hodala na prstima,

prosu rosu

po cvrčcima.

Bez granice njihnuše se grančice.

Ribe umiše vrat i škrge,

razmakoše zavjese snene vrbe.

Iz trave jare iskoči!

Na košulju se nebesku

žuti čičak zakači.

 

U SVEMIRU DA SE NE IZGUBIMO

Od prijatelja do prijatelja

Pružena ruka, dobra želja…

Tako se zlatna nit isplete –

Ti konci čine klupko planete.

Što ih je više oko svijeta

Biće nam veća ova planeta,

I na njoj više mjesta ima

Čovjeku, ptici, krtici, svima.

Jer ako vjetar mržnje dune

I pokida te krhke strune,

Zemlja se smanji, sitna, i gola.

To znamo, nosimo ožiljke bola.

Pa smo se tražili među zvijezdama,

U snu, u ljubavi, u pjesmama.

Zato je potrebno da se ljubimo,

U svemiru da se ne izgubimo

 

Poezija za djecu bosanskohercegovačkih pjesnikinja

povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

«…publika od sedam do deset godina može u ovoj knjizi prepoznati teme, stanja i raspoloženja karakteristične za svoj uzrast…Mjera začudnosti, to jest poetskog oneobičavanja primjerena je je baš to0m uzrastu – a naglasak je, ipak stavljen na jarkost i primamljivost slika iz svakodnevnog života, na kojima bi se dječja pažnja trebala više zaustavljati u smislu podsticanja i poduke. Vedrina i razigranost u osnovnoj intonaciji pjesama ritamski je dobro «pogođena» i realizirana, premda su poente, odveć direktne…»

Željko Grahovac      

Vrabac

Ptica mala cvrkuće

Na prozoru moje kuće,

Ne boji se zime,

Vrabac mu je ime

Mrvice od hljeba rado jede,

Jer ih mnogo voli,

A kad’ je gladan,

Stomak ga boli.

Krilima leprša i skakuće,

Ne ide daleko od kuće.

Kad’ bubice i crve hvata,

Donese i za svoga brata.

Zimi se često

Š golubovima druži,

Jede sve sa njima

I što mu ko pruži.
 

Da li je to moguće

 

Miš macu juri,

dedo u školu žuri,

koka liju uhvatila,

svraka medu namlatila.

Učiteljica se rasplakala

jer zadaću nije napisala.

Stara baka se igra tenisa

a mali mrav istukao Denisa.

Magarence sjedi u školskoj klupi,

a maca otišla novine da kupi.

Mali zečić pušku nosi

da ubije lovca,

a pjetao kukuriče

iz zatvorenog lonca.

 

Uspavanka za unuku

 

Spavaj, spavaj, curice,

Bakina mezimice,

Mila moja, spavaj

I lijepe snove sanjaj.

Kada se probudiš,

Baku ćeš da ljubiš.

I tebe će baka

Kad si tako slatka.

 

 

Poezija za djecu bosanskohercegovačkih pjesnikinja

povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

Blagom didaktikom, duhovitim opaskama vezanim za svakodnevicu (porodica, vrtić, škola, priroda itd.) talentiranim opisima geografije djetinjstva (prostora, podneblja, fenomena…) pjesnikinja se uspijeva zadržati na onoj tankoj i osjetljivoj razmeđi koja svijet odraslih dijeli od dječjih svjetova… Ona, poput novovjekovnog Hermesa, čas pogleda u jednom čas u sve ostale svjetove i iz tih njenih okrilaćenih pogleda nastaju pjesme koje dirljivo artikuliraju prostore i podneblja dječjih svjetova ali i ozbiljnost i upozorenja onih (odraslih) koji su svoje prostore već učinili tako tragično suhim i dosadnim.

 Dr. Nedžad Ibrahimović

Kukurikujada

Kokodače kokoš pored gnijezda,

Snese jaje, baš k’o da je zvijezda.

Horoz gigan nebu kukuriče

K’o da se to cijelog svijeta tiče.

Dobro pjeva još da svirat znade,

Do noći bi slušali kukurikujade

Nešto mislim…, što se mene tiče,

Nije čudno što se tolko diče.

Pa za čimbur il’ na oko jaje,

Ma malo je, kol’ko god je graje.

Pečenjci

Trči unuk s motičicom,

U baščicu žurno hita,

Rekla nena, djed otiš’o

Da okopa malo žita.

Vrućina je, tvrda zemlja,

Nije lajko starom djedu;

Kukuruze sam da kopa,

A pečenjke svi, baš, jedu.

 

Krivac

S prozora se sasu staklo

I u sobu lopta pade

A tabane strah potpraši

Junacima ispred zgrade-

Sad ostaje da vidimo

Ko će hrabri krivac biti;

Lopta skupa, a i prozor

Neko mora zadžamiti.

 

 

 

 

 

 

Poezija za djecu bosanskohercegovačkih pjesnikinja

povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

Ova nastavnica na poetskom nebu iznad naših krajeva javlja se 1954. godine, a tada su nastavnici raspoređivani na sve strane te je tako i Ljiljanu na kraju odveo u Osijek, gdje je završila radnu karijeru. Cijelo vrijeme od izlaska knjige Zapis sna, Ljiljana nije prestajala radovati se životu i sanjati. Ispisujući velikim početnim slovom opće imenice, Ljiljana Vojvodić običnim riječima daje simbolično značenje i to njezine pjesme čini poezijom u punom smislu riječi. A hrabrost da se upozori kako svijetla budućnost može da se raspe u sivu jesen… ma kako dobronamjerna, bila je odvažnost imanentna biću nepatvorenog pjesnika koji će manje svojom voljom, a više pjesničkim usudom, skitati svijetom nošena raznim vjetrovima kao najvjernijim suputnicima. Poesbno se bavi značajem sna u pjesmi, jer u snovima se najbolje probude potisnute čežnje i težnje… oružje svakog istinskog pjesnika….A onaj tko zna sanjati taj može i za djecu pisati…  

Anto Zirdum

Let, cvijet, svijet

Djeca maštaju o letu,

pjevaju o cvijetu,

sanjaju o svijetu.

Svijet je čudan i velik

Cvijet ima leptirov lik.

Let je dalek, visok, krilolik.

Nebom lete ptice, oblaci, avioni, rakete…

U pjesmu su ušli jaglaci, ljubičice, đurđice, margarete.

Svijet su svi ljudi ove planete.

Djeca vole i promatraju let,

beru i mirišu cvijet,

uče i otkrivaju svijet.

Semafor

Djeco, stop! Pozor!

Ja sam semafor!

Nered ovdje ne važi,

Samo se pažnja traži.

Čekaju automobili, cisterne i teretnjaci.

Strpljenja! Niste ni vi nespretnjaci.

Ja sam trooki džin,

Ali uvijek dobroćudan i fin.

Djeco stop! Pozor!

Ja sam semafor!

Možeš i više

Ako su ljubav i volja u tebi veći,

I ako ne prepuštaš sve «sreći»,

Možeš uvijek više znati,

Više smjeti,

Ugledti,

trčati,

skočiti.

Možeš biti odličan u sportu, muzici,

Igri i tehnici.

Uz tvoju želju i znanje

Nešto će od toga postati tvoje

ZANIMANJE.

Poezija za djecu bosanskohercegovačkih pjesnikinja povodom 50 godina VEZENOG MOSTA

NASIHA KAPIDŽIĆ – HADŽIĆ, Banja Luka, 6. 12. 1932. – Sarajevo, 1995.

I prije Nasihe Kapidžić – Hadžić bilo je u Bosni i Hercegovini pjesnika i pjesnikinja za djecu (sjetimo se samo Nafije Sarajlić prije prvog svjetskog rata koja je opstavila traga svojim pričicama, Agate Truhelke koja se pojavila pred drugi svjetski rat) ali do pojave Nasihe Kapidžić – Hadžić mi nismo imali književnicu potpuno posvećenu književnom stvaranju za djecu. Pojavila se prvom knjigom MASKENBAL U ŠUMI 1962.. godine, a pojavom njezine druge knjige VEZENI MOST 1965. godine postalo je jasno da imamo autoricu koja će u svojim pjesmama sačuvati čarobni svijet nastanjen željama vječne zvijezde djetinjstva, onu uvijek živu začuđenost dječijeg pogleda koji sve što dodirne obasja nježnošću i dobrotom.

Ova pjesnikinja prvu knjigu objavljuje kao zrela, kompletna osoba s profesorskim stažom od 6 godina. Njezina poezija je razigrana, ritmična, melodična, prijemčiva podjednako i djeci i odraslima. Zato nije nikakvo čudo što ona 1978. godine postaje urednik biblioteke «Lastavica» i što je zastupljena u programima školske lektire i u čitankama diljem Jugoslavije.

 Anto Zirdum

VEZENI MOST

Gradimiru

Kad jednom dođeš u grad od lišća

Da budeš najdraži gost,

Vidjećeš kako obale travne

Na ruci drže most.

Most vezen žicom svilenom, tankom,

U sedam boja tkan;

Ogledalo mu zelena rijeka,

A ukras sunčan dan.

Vjetar ga njiše kao voda čamce

Svezane u plićaku,

Rojevi svitaca nad njim se pale,

Pa blista u mraku.

A pod njim čudesni orkestar ljeta,

S dva cvrčka u duetu,

Oglašava se svake noći,

Ljepši od svih na svijetu.

Divnim ga šumorom slave vrbaci

Prepuni malih snova,

Niko nije pjevao ljepše

Od bijelih bagremova.

Kad nam dođeš najdraži gost

Da budeš najdraži gost,

Preći ćeš i ti korakom lakim

Vezeni, vitki most.

 

DJECA          

(Igoru Bajiću)

Crtala djeca džamiju,

Izmišljala joj šare,

A jedan dječak krstom

Ukrasio minare.

Drug njegov na to rekao

Jer bolje poznaje stvari:

«Što će ti, brate, hitna

pomoć na munari»?

Čula sam i zapisala

Tu malu zgodu juče

Jer volim kad me djeca

Dobrom neznanju uče.

USPAVANKA
(Adiju)

Tiha pjesmo isarana
paunovim sjajnim krilom,
paucinom izatkana
opsivena zutom svilom,
tisa nego voda plava
uspavaj mi malog mrava!

On je danas pjesmo vita
kotrljao zrnca zita.

Mala pjesmo, ispunjena
slavujevim toplim dahom,
na usnama zatvorena,
obasuta cvjetnim prahom,
zažubori poput vrela,
nek umorna zaspi pčela!

Ona je sred cvjetne paše
sakupljala med u čaće.

Mala pjesmo uhvaćena
na pramenu plavog svoda,
tračkom sunca pozlaćena
od srninog mekša hoda,
kao dašak vjetra laka
uspavaj mi mog dječaka!

On je danas kao lane
pretrčao tri poljane.